Modeli u radnoj terapiji osiguravaju okvir u kojem radimo i objašnjavaju temeljne teorijske postavke naše profesije. Oprostiti na izrazu, ali o čemu ova bulazni?
O modelima smo slušali u dobro poznatim klupama, od dobro poznatih osoba, ali koliko nas uopće je shvatilo o čemu je bila riječ, zašto su nam zapravo važni, da ne pitam koliko puta smo ih primjenili u praksi (svjesno mislim).
Kada izađemo na naša radilišta u užurbanom stilu života koji od nas zahtijeva odrađivanje terapijskih susreta sa korisnicima u vrlo izazovnim uvjetima, pisanje dokumentacije, komunikaciju s korisnicima i njihovim obiteljima, suradnju s kolegama …..vrlo često su modeli nešto što nam je tako reći zadnja rupa na svirali. Možda s druge strane bježimo od njih samo i jedino iz razloga što su nam se na početku zamijerili ili samo ako gledamo u duhu radnoterapijske prakse – osoba će biti motivirana za provedbu aktivnosti/sudjelovanje u aktivnosti samo ako je aktivnost za nju svrsishodna – možda na početku nisu nam prezentirani na način koji bi ih učinio smislenim, nama osobno korisnim. Pitanje se također povlači jesmo li od njih zazirali samo i jedino jer literatura nije bila na našem materinjem jeziku. Razloga je mnogo, no ostaje jedna činjenica – modele nažalost koristimo mnogo manje nego što bi bilo korisno.
Ista propitivanja imaju i naše RT kolege izvan RH (nismo mi posebni u ovom, ali jesmo u mnogim drugim stvarima), pa ako želite nešto više čuti i prodiskutirati s kolegama sa svih strana svijeta o PEO/PEOP modelu budite avanturistični večeras i odvažite se na novo putovanje – pridružite se #occhat na Twitteru
Više informacije možete pročitati ovdje:
http://otalkocchats.wordpress.com/2013/06/25/occhat-focus-on-models-peopeop-2nd-july-2013/
P.S. Razmislite želite li da se i mi počenmo ovako družiti?